U2egipt

syB08Svatko tko se bavi astrologijom (a i mnogi drugi) uzima 12 znakova zodijaka kao činjenicu. No da li ste se ikad upitali zašto baš 12 znakova?

 

U svim svojim bavljenjima astrologijom zapravo nikada i nisam naišao na suvislo objašnjenje zašto 12 znakova. Obično se svi pozivaju na neko dnevno porijeklo i izvore te podjele, ili na nekakva više numerološka "objašnjenja". No nijedno od toga me nije previše zadovoljilo – smatrao sam da bi morao biti neki jači razlog za tu podjelu, bilo astronomski, filozofski ili kozmološki.

Nema dugo je netko od astronoma opet izvukao priču o tome kako zapravo ima 13 znakova zodijaka. To je refleks priče iz devedesetih godina kada je Britansko astronomsko društvo objavilo "senzacionalno otkriće" da postoji 13. znak zodijaka. O čemu se radi? Zviježđa i zvijezde nekretnice nisu baš nepokretne te se zbog precesije ekvinocija i same sporo pomiču otprilike brzinom od cca stupanj svakih sedamdesetak godina. Taj pomak je u pozadini ideje o astrološkim dobima jer kada gledamo zviježđa za, naprimjer, proljetne suncostaje možemo vidjeti kako se proljetna ravnodnevnica iz godine u godinu sporo pomiče unatrag tom brzinom – sada je još u Ribama i ide prema Vodenjaku. Tu je naravno isto pitanje gdje je početak ili kraj nekog zviježđa...

No, ne pomiču se sve zvijezde nekretnice jednakom brzinom pa se stoga mijenja i njihov međuodnos na nebu, a neka se zviježđa približavaju a druga udaljavaju od ekliptike. Tako su ti astronomi primijetili kako je rub zviježđa Zmijonosca počeo dodirivati ekliptiku pa su, eto, objavili kako imamo 13. znak. Ne znam zašto bi astronome zanimalo koliko je znakova zodijaka u astrologiji osim da bi pokazali kako su astrolozi neuki ili da bi im poremetili njihov sustav astrologije i prikazali je besmislenom.

Ono što mi je neizmjerno glupo u toj priči jest činjenica da se jedna konvencija tretira kao znanstvena istina i znanstvena zakonitost. Naime, današnja astronomska podjela neba na sektore (zviježđa) jest naprosto konvencija, dogovor koji se tretira kao znanstvena istina ili argument, iako nema nikakvih fizikalnih ni bilo kojih drugih znanstvenih razloga da te sektore i drugačije ne podijelimo. I zaista bilo je kroz povijest i drugačijih podjela. Ti dijelovi koji danas pripadaju Zmijonoscu nekad su bili smatrani dijelom Škorpiona; samo zviježđe Zmijonosca nekada su bila dva zviježđa (Zmija i "iscjelitelj")... Za ozbiljnog znanstvenika ta konvencija, tj. podjela, ne može biti kriterij. No živimo u svijetu dominacije nominalizma gdje su imena (pa i ovakve podjele) samo konvencija, formalnost pa nitko ne razmišlja o mogućim dubljim značenjima. Pravo bi pitanje bilo (koje je astronomima potpuno nebitno) zašto uopće baš 12 (znakova zodijaka)?

Drugi apsurd u toj priči o 13. znaku jest činjenica da ti astronomi naravno ništa ne znaju o astrologiji. Astrolozi su odavna prešli na zodijak koji nema veze sa zviježđima (osim što su se zadržala ista imena). Naime zodijački krug (tropski zodijak) se definira kao podjela neba na 12 jednakih sektora od proljetne točke (presjecišta nebeskog ekvatora i ekliptike). I još kod Ptolemaja nalazimo to eksplicitno rečeno. Dakle ta podjela nema nikakve veze sa zviježđima i njihovim pomicanjem zbog precesija. A precesija je poznata još od vremena Hiparha. Ne treba biti znanstvenik da vidite kako su zviježđa različite duljine i često se i preklapaju, pa je upravo prelazak na 12 znakova jednake duljine svojevrsno apstrahiranje i generaliziranje prema nekakvom idealnom zodijaku (ili idealnom nebu) u filozofskom smislu. Uostalom u helenističko doba je odabran i drugačiji naziv za tu podjelu (zoidion) za razliku od konstelacija (sema). Čak bi se usudio reći kako i sideralni zodijak koji za početak zodijačkog kruga uzima neku zvijezdu nekretnicu (pa je sideralni pomaknut u odnosu na tropski) ima u sebi tropsku logiku jer i oni koriste znakove zodijaka jednake duljine.

No ako ta podjela na dvanaest jednakih znakova zaista odražava neku vrsta idealnog zodijaka ili neba, onda je zaista ključno pitanje zašto baš dvanaest, odakle taj broj. Nije dovoljno reći da je to tako preuzeto od starih naroda, ili da je to zato što se u neka stara vremena koristio drugi brojevni sustav, a ne decimalni kao danas. Uostalom ni tradicija nije sasvim konzistentna: u Mezopotamiji se dugo koristila podjela na 17 zviježđa prije prelaska na 12; u Egiptu je po svemu sudeći bila osnovna podjela na 36 sektora/znakova (koja se sačuvala i danas kao dekani)...

U vrijeme nastanka helenističke astrologije (tj. nešto prije) zapravo se tek počinje uvoditi red na nebu jer ne postoje niti konsenzus oko imena zviježđa i planeta, pa postoje naznake da je taj proces započeo Platonov učenik Eudoks koji je i najpoznatiji astronom tog doba. Do tada u grčkom svijetu postoji tek poneki tradicionalni naziv za nekoliko zvijezda ili zviježđa (Plejade, Orion, Arktur...). Stoga bi čovjek očekivao da postoje i neki razlozi za odabir te podjele na 12 znakova zodijaka, za novi naziv (zoidion), i zapravo za nova imena znakova zodijaka (svega 3 imena znakova su doslovno prenešena iz babilonsko/kaldejske tradicije). Jer čitav sustav rane helenističke astrologije je izgrađen na astronomskim pojavnostima na koje je dodana astrološka, ili bolje reći kozmološka doktrina. U stvari, nastanak helenističke astrologije je jedinstven povijesni događaj u kojem se sistematizirala tradicija i konstruirao sustav astrologije koji je rekonceptualizirao stare tehnike u novom filozofskom okviru. I u svom "okljaštrenom" obliku to je astrologija koju i danas prakticiramo.

Dakle, uz pitanje zašto baš 12 znakova, jednako se možemo zapitati zašto 360 stupnjeva? Nama je to opet jedna svakodnevna činjenica (da krug ima 360 stupnjeva) da se više i ne pitamo zašto baš 360. No i to je naprosto konvencija – mogli bi krug podijeliti na bilo koji broj podioka, kao što možemo podijeliti na bilo koji broj "znakova". Osim ako imamo neke razloge za takve podjele.

I tu dolazimo da krajnje jednostavnog odgovora kojeg je primijetio Robert Schmidt – toliko jednostavnog da je zapanjujuće da nitko drugi to nije primijetio. Naime, uzmimo odnose prosječnih brzina planeta – naglašavam prosječnih, jer je za platoniste to je neka vrsta idealnog kretanja, za razliku od stvarnog kretanja koje se stalno mijenja i nije konstantno. Kada dakle pogledamo odnose njihovih brzina dođemo do zanimljivih zapažanja:

Ako uzmemo prosječno kretanje Saturna za jedinično (naprimjer koliko mu treba da pređe 1 stupanj) vidjeti ćemo kako će Jupiter za isto vrijeme preći 2,5 puta više tj. 2,5 stupnja, Mars 15 puta više ili 15 stupnjeva, a Sunce će za to vrijeme prijeći 30 stupnjeva (Merkur i Venera prosječno prelaze isto kao Sunce). Ili obrnuto, ako uzmemo Sunčevo kretanje kao jedinično (naprimjer vrijeme potrebno da Sunce prijeđe jedan znak) vidimo da će Mars za to vrijeme preći ½ sunčevog kretanja (dakle 15 stupnjeva), Jupiter će zato vrijeme prijeći dvanaestinu (2,5 stupnja), a Saturn tridesetinu sunčeva kretanja (tj. jedan stupanj).

Ove 4 vrijednosti opisuju podjele kruga koje se koriste u ranoj Helenističkoj astrologiji: koristi se podjela po stupnju, dakle 360 podioka (Osim toga godina 360 je neka vrst idealne godine jer je to aritmetička sredina između lunarne godine od 355 dana i stvarne ili solarne godine od 365 dana) . Koristi se i podjela na 2,5 stupnja, što je dvanaestina znaka zodijaka, tzv. dodekatemoria ili kasnije zvana "mikro zodijak" jer u svakom znaku imamo 12 podioka po 2,5 stupnja koji se korespondiraju svakom od 12 znakova (iz čega je kasnije u moderna vremena proizašla i astrološka teorija harmonika). Koristi se i podjela na 15 stupnjeva ili pola znaka koja se zove bathmos (korak). A koristi se i podjela kruga na 12 podioka tj. znakova zodijaka (12 dijelova po 30 stupnjeva). Još nam ostaje odnos planeta sa Mjesecom ali to je jedna nova tema...

Drugim riječima sve ove podjele su rezultat odnosa prosječnih (ili idealiziranih) brzina planeta, uključujući i podjelu na 12 znakova. Vidimo kako za odabir podjele (zodijačkog) kruga na sektore u ovom argumentu postoji nekakva podloga u astronomskim fenomenima, a ne puka konvencija ili nekakva numerološka mistika. I vidimo da te podjele nemaju veze sa položajem zviježđa. Detaljnije o znakovima zodijaka možete čitati u mom tekstu o helenističkom zodijaku: Helenistički zodijak 1

Zbog toga i svaka rasprava u 13. znaka zodijaka ovdje pada u vodu jer astrološki zodijak jest podjela koja nema veze sa zviježđima, već je generalizirana slika idealnog neba (gotovo u platonističkom smislu pojma idealno), a čije podjele na dijelove odražavaju odnose kretanja planeta. Naravno već vidim neke astronome kako frkću jer se ovdje koriste prosječne, a ne stvarne, precizno mjerene brzine planeta. No neka, mi se ne bavimo astronomijom, već astrologijom. Nas zanima logos, a ne nomos...

No svakako ću se u jednom blogu osvrnuti i na temu preciznosti u astrologiji, jer su i mnogi suvremeni astrolozi "zaraženi" tom "bolešću" preciznog računanja položaja do u sekundu ili u sat za prognoze (pogotovo od vremena pojave računala). Da li nam to zaista donosi unapređenje tehnika ili zbog toga gubimo iz vida neke univerzalnije zakonitosti poput ovih odnosa planeta...?

Naravno da se eksperimentiranje sa raznim podjelama nastavilo, pa imamo teoriju harmonika, a u Jyotishu se koriste razne diobene karte, no na ovom primjeru vidimo i važnost astroloških počela. Jer kada imamo kriterije za formuliranje podjela tek tada možemo reći da li je neka tehnika u skladu s počelima i da li se uklapa u sustav, odnosno tek tada možemo i empirijski testirati tehnike. Ovdje imamo jedan jasan kriterij koji povezuje narav planeta (kretanje) i njihov odnos sa podjelama kruga koje koristimo i tek iz toga možemo krenuti u raspravu o tumačenju i načinu funkcioniranja znakova zodijaka i ostalih podjela. Bez toga imamo šumu tehnika za koje će netko reći da funkcioniraju, a netko će reći da ne funkcioniraju, i svatko ih može interpretirati na svoj način.

 

 

Joomla! Debug Console

Session

Profile Information

Memory Usage

Database Queries