U2egipt

syB14Danas se mnogo govori o pozitivnom stavu prema svemu kao ključnoj stvari u poboljšanju kvalitete života. To je posebno naglašeno u raznim oblicima literature o samopomoći, a i mnogi astrolozi promoviraju takav pristup. No da li je "ružičasti" pogled na život uvijek dobar i koristan u našim životima?

 Ovaj tekst se nadovezuje na prethodni tekst Astrologija kao simbolička supstitucija...

 

Astrologija i pozitivno mišljenje

Neki astrolozi smatraju kako bi trebalo ljudima govoriti samo dobre i pozitivne stvari o njima. Da li to može biti korisno u astrološkim konzultacijama? To izgleda kao američka škola pozitive po svaku cijenu, ili bolje reći kao prevladavajuća američka ego psihologija koja nastoji osnažiti ego kao ideal razvoja čovjeka. Američka škola psihoanalize (Ericson i drugi) je krenula upravo tim putem, sa terapeutom koji je svojevrsni uzor za klijenta i kao takav daje savjete i upute tijekom terapeutskog postupka. Bihevioralna psihologija je također veoma bliska takvom pristupu. Ako svedemo psihu samo na ponašanje i obrasce ponašanje (poput bihevioralne psihologije) potpuno izbacujemo subjektivitet i osobna iskustva svake pojedine osobe. Ponašanje jest dio psihe, ali reducirati svu psihu na jednu kategoriju je zastrašujuće. Tim više što u takvom pristupu manipulacija postaju normalne jer smo maknuli iz jednadžbe osobu i njena osobna iskustva. No, kontinentalni psiholozi poput Lacana snažno su kritizirali takvu ego psihologiju. Ako shvatimo ego kao princip unifikacije i sliku savršenstva u poimanju samog sebe, zdrav i jak ego bi trebala biti snažna pozitivna slika sebe. Koliko je to dugoročno dobro predmet je brojnih rasprava među psiholozima zato što, naprimjer, naglasak daje samo na jedan dio psihe kao važniji i dominantniji, što dugoročno stvara nesklad ili konflikte s ostalim (potisnutim) dijelovima psihe. S druge strane ako poput Lacana uzmemo ego kao imaginarnu konstrukciju, kuda nas vodi jačanje samo takve imaginarne konstrukcije u psihi?

Ipak točno je kako je kod nekih tipova ljudi takav pozitivan pristup može biti veoma važan za jačanje, naprimjer, samopouzdanja. I mislim da već iz natalne karte možemo naslutiti da li čovjek koji nam dolazi treba podršku kako bi se pokrenuo ili nešto drugo, naprimjer usklađivanje i balansiranje nekih nesvjesnih elemenata. Ili u nekim kompetitivnim zanimanjima snažan ego je neophodan za funkcioniranju u takvom okruženju. Mogli bi reći i kako ima nečeg u ideji da naša raspoloženja i emocije formiraju sliku svijeta u kojem živimo, gdje pozitivni i optimistički pristup čini to da nam događaji i svijet oko nas izgledaju takvi. Martin Seligman je napravio opsežna istraživanja o tome što on zove "pozitivna psihologija" i u njima je postavio između ostalog i pitanje da li optimisti doživljaju svijet jednako točno kao oni koji nisu optimisti (tj. pesimisti, ili radije kako se oni vole zvati, "realisti"). Odgovor je bio "ne". Ljudi koji imaju "težak" pogled na svijet i njegove mogućnosti imaju tendenciju da stvari vide "realističnije". Stoga pozitivni pogled nije "realniji", a nije ni uvijek bolji.

Osobno smatram kako pozitivan pristup može biti jako dobar, čak nužan, ali kao nadogradnja. Naglašavam kao nadogradnja, jer tome treba prethoditi proces suočavanje sa sobom, upoznavanje svojih mogućnosti, ali i konflikata. Jer ako ignoriramo svoje konflikte (ili da kažem "mane"), a naglašavamo samo "dobre" stvari, od svog ega stvaramo "balon" kojeg možemo napuhivati samo do neke granice, a koji može u svakom trenutku eksplodirati. I rekao bih kako se takvi ljudi često i nađu u ekstremnim životnim situacijama gdje se njihov prenapuhani ego raspadne. Zato je potreban bar minimum kritičnosti prema sebi kako bi uopće naučili razlikovati dobro od lošeg (prije svega u sebi), a tek nakon svijesti o tome (ili još bolje razrješavanjem tih konflikata) mi možemo dalje razvijati poželjne karakteristike, ili si pomoći pozitivnim stavom koji može pridonijeti samopouzdanju ili sigurnosti u funkcioniranju u životu. Jer ako ne priznajemo u sebi konflikte oni će to više jačati što više potiskujemo nepoželjne dijelove te će prije ili kasnije negdje nekontrolirano izletjeti.

Zanimljivo je kako mnoge ezoterijske discipline formalno rade na svojevrsnom dokidanju ega, no u stvarnosti često čine zapravo sasvim suprotno: jačaju ego (neki to čak zovu "duhovni ego") jer se neke mane ili nepoželjne karakteristike samo prividno transformiraju u vrlinu, koja još k tome ima svojevrsni "duhovni" autoritet, pa čovjek zapravo vremenom gubi svijest o svojim manama i konfliktima (iako oni ne nestaju). Mogli bi reći da dolazi do potiskivanja, a ne integracije ili transformacije. Čini mi se da je to dijelom zato što su "duhovne" discipline modelirane za ljude koji se potpuno posvete tome (odreknu svakodnevnog života), i samim time se rjeđe bave našom svakodnevnom psihom – stoga takvim pristupom kao da preskačemo neke bitne stepenica u (samo)razvoju. Tada imamo ljude koji stalno govore, naprimjer, o ljubavi i kako oni svakog vole, a da ni sami nisu svjesni kako su redovno grubi, osorni ili arogantni spram ljudi – oni misle kako ih motivira samo "ljubav" i time ignoriraju svoje ostale ("lošije") karakteristike ili im čak daju opravdanje.

Drugim riječima, ljudi često misle da formalnom promjenom ponašanje riješavaju problem – no on je često i dalje prisutan i aktivan, samo ga osoba više ne primjećuje i ne bavi se s njime. Vrlo je tanka granica između istinske transformacije nekih dijelova osobnosti i puke formalne promjene ponašanja. Možda je to posljedica bihevioralizma u psihologiji (koji je u mnogočemu dominantna psihologija u anglosaksonskim zemljama) koji zapravo ponašanje identificira sa osobnošću. I to kratkoročno može izgledati kao da daje pozitivne i korisne efekte, no nije sigurno koliko su ti efekti trajni. Takvo "rješavanje" problema i mana proizvodi zapravo hrpu novih problema i konflikata koji prije ili kasnije kulminiraju, ali u početku ih ne primjećujemo – štoviše, čovjek čak ima osjećaj da stvari idu na bolje. Sjetimo se, naprimjer, sportaša koji danas imaju već i psihologe, i trenere koji ih "pumpaju" motivacijskim govorima, mediji koji napuhuju kako su dobri, spremni za vrhunske rezultate... No što kad u prvom krugu ispadnu? Kakav je to šok za psihu? Još nekako ovi profesionalci koji imaju čitave timove stručnjaka iza sebe koji im pomažu, ali što je sa amaterima, ili djecom i mladim ljudima koje tako napumpaju, a oni dožive poraz. Ili kad im se zbog ozljede prekine karijera. Ljudi tada kažu "što me ne ubije to me ojača", no što je s onima koje to "ubije"? Vidimo kako beskrajno naglašavanje pozitive može biti veoma razorno ako nema podlogu ili balans u realnosti i stvarnom radu na sebi (ili stvarnim kvalitetama), a nužno je i priznavanju one "druge strane" u nama kako bi kontinuirano radili na njoj. Osim toga, naši osobni problemi, konflikti, mane nisu nešto što možemo u nekom trenutku riješiti i gotovo – to su stvari kojima se bavimo cijeli život, one su dio nas, pa je zato važno znati kako to činiti, kako kultivirati takve konflikte ili emocije te ih korisno upotrijebiti ili pomalo ih preobražavati.

A stvarnost nam govori da nije sve pozitivno, život ima i dobrih i loših situacija, a svatko od nas ima i vrlina i mana. Ako se nosimo s manama i konfliktima ignoriranjem istih, samo kroz "pozitivno" razmišljanje, mi radimo klasično potiskivanje, a samim time jačamo konflikt u sebi. Nama jest potrebno suočavanje i prepoznavanje naših mana (i vrlina) da bi tek onda u manama prepoznali ili našli neku pozitivnu intenciju pomoću koje onda možemo transformirati mane u nešto konstruktivno. To nije puko uvjeravanje sebe kako je sve dobro i pozitivno, već je to uporan rad na sebi i stvarno preoblikovanje obrazaca u nešto konstruktivno. Tu se radi i o razlikovanju ponašanja (obrasca, događaja, "vanjskog") od njihove unutarnje intencije (vrijednosti, potrebe,"unutarnjeg"). Ako se bavimo samo time da neko (vanjsko) ponašanje ili neki obrazac pokušamo pretvoriti u nešto pozitivno (u drugačije ponašanje ili drugačiji obrazac) to može ili ne mora zadovoljiti naše stvarne unutarnje potrebe. Promijenili smo formu, ali ne nužno i suštinu. ...

Na ako je, s druge strane, čovjek po prirodi sklon pesimizmu ili negativnom (pretjerano kritičkom) razmišljanju tada je dobro stimulirati ovu drugu stranu, pozitivni pristup. Pretjerana negativnost ili kritičnost također nije dobra. U ekstremnim slučajevima vodi ka, naprimjer, kroničnim depresijama. Živimo u zemlji gdje sve manje ljudi vidi perspektivu, sve je loše, pa onda ne vidimo ni lijepe stvari koje su tu i koje nam se svakodnevno dešavaju. U tom smislu je dobro osvijestiti lijepe i pozitivne stvari kako ne bi otišli potpuno u letargiju ili depresiju (ili nešto gore). Takvo pozitivnije gledanje na stvari nas zaista može trgnuti, no opet se u konačnici moramo pozabaviti i onim što nas je dovelo u to letargično ili depresivno stanje, razumjeti svoje unutrašnje motive i konflikte. Jer sve što nam se događa u život jest dio našeg života i vrijedi se time pozabaviti, umjesto da tražimo krivce i optužujemo nekog ili nešto za ono što nam se događa u životu. 

Kritičko promišljanje

Kritičko razmišljanje nije (ili ne bi trebalo biti) negativno razmišljanje. Kritičko razmišljanje znači da sve propitujemo, sagledavamo iz raznih perspektiva. Svojedobno je S. Žižek u "Filozofskom teatru" govorio o tome kako nam sa svih strana govore kako neke stvari (npr. politike) nemaju alternative. I on kaže da upravo zato trebamo, čak na svakodnevnoj (ja bih rekao i osobnoj) razini, pristupati stvarima tražeći drugačije pristupe, mijenjati priče, narative (čak i one klasične - on daje primjer Antigone u kojem se mijenja izvorni narativ drame) jer nam upravo to otvara nove spoznaje. Kada pristupimo životu tako da promijenimo neku pretpostavljenu sitnicu (u našim stavovima naprimjer), onda se često mijenja smisao i cijele priče, vidimo stvari u novom svjetlu i nalazimo novi smisao. Svako od nas u svojim životima ima mnogo stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, kao nešto nepromjenjivo, kao nešto na što ne možemo utjecati. No ponekad i neka mala promjena u navikama i obrascima nam može otvoriti nove mogućnosti, drugačija značenja, a onda čak i drugačije događaje koji se dešavaju. Tu nam je potrebno malo kritičnosti da prepoznamo stvari, nazovemo ih pravim imenom, a onda da se počnemo malo igrati s tim stvarima i tako unositi nove vjetrove i promjene u život. Jer najlakše se prepustiti nekom ustaljenom načinu razmišljanja, nekoj religiji, nekom svjetonazoru, pa živjeti unutar takvog svijeta. No iskočiti iz toga, promijeniti perspektivu kako bi sami otkrili nešto novo o sebi i drugima zahtjeva i dozu hrabrosti, ali prije svega kritičnosti. Nije li onda zapravo kritičko promišljanje u svojoj biti pozitivno mišljenje u pravom smislu te riječi?

Ono što ja zovem pozitivnim mišljenjem jest i razvijanje korisnih vrijednosti i karakteristika koje imaju utemeljenje u osobnosti čovjeka i svijeta, a ne potpuno nekritičko pridavanje pozitive svemu u nama i oko nas. Dakle, prvo je potrebno prepoznavanje tih vrijednosti kao pozitivnih, ali i negativnih kvaliteta kao negativnih. Mi često ne primjećujemo na sebi neke oblike ponašanja koje svi oko nas vide (i obrnuto). Zato se je potrebno malo pozabaviti sobom iz šire perspektive kako bi prepoznali obrasce u svom ponašanju, a nakon toga prepoznati i naše prave intencije i vrijednosti koje se skrivaju iza vanjskog ponašanja poput svojevrsnih motivatora ili kriterija. Tipična situacija je kada netko agresivnim ponašanjem zapravo želi privući pažnju i biti prihvaćen ili voljen – naše unutarnje vrijednosti (ovdje pažnja i prihvaćanje) mogu imati veoma čudne oblike iskazivanja (ovdje agresija). Tek nakon tih spoznaja možemo razmišljati i o promjenama (tj. transformacijama) nekih naših vrijednosti ili oblika ponašanja (jer smo prepoznali unutarnji motiv kojeg možemo zadovoljiti i na druge načine). A onda možemo tražiti i nove vrijednosti koje možemo uklopiti u naš svijet. I zapravo je zapanjujuće kako rijetko ljudi razmišljaju o sebi na taj način - kao da se ne možemo "odlijepiti" od te vanjske razine događaja, ili od vanjske razine raznih oblika ponašanja koje tretiramo kao svojevrsnu suštinu. Kada imamo problem u životu, ljudi se redovno zapletu u analizu toga što je netko rekao, što je napravio, kako se drugi ponašaju, a da se potpuno zaborave zapitati zašto je to mene uznemirilo, što je to u meni što tako burno reagira i što ja sam zapravo želim u danoj situaciji. Kao da stalno živimo tuđe živote i njima pokušavamo opravdati ili racionalizirati vlastito ponašanje. A to kako je netko drugi reagirao, što je htio, pa čak i kako smo mi sami reagirali u smislu ponašanja, zapravo je sekundarno. Vrlo često u radu s ljudima slušam takve priče, najčešće oko bračnih problema: osoba stalno priča o tome što je druga strana napravila, zašto je to napravila, kako se ponijela, a da vrlo rijetko zapita sebe kako se ona ponaša, što ona želi ili zašto joj je to tako bitno. Kada pokušam preusmjeriti razgovor na samu osobu i njene motive tek tada može doći do nekih pomaka u pristupu kod te osobe. No često se ljudi naprosto nisu u stanju odmaknuti i nastavljaju analizirati samo ono što je druga strana napravila, kako opravdati svoje ponašanje, tko je u pravu a tko u krivu, ili kakav je bio vanjski tok događaja.

I jedno i drugo možemo naslutiti iz horoskopa i pokušati naći način kako stimulirati pozitivnu ili kritičku stranu. Naprimjer analizom Jupitera, pa i Venere i njihovih kontakata ili vladarstva, ili pak Marsa, Saturna, Plutona možemo vidjeti gdje su naša pozitivna odnosno negativna područja, ili koja su područja konflikata. Ali i za svaki planet mi analizom možemo doći do niza mogućnosti kako u smislu reakcija, ponašanja, tako i u smislu spektra vrijednosti. Ili možemo prepoznati moguće konflikte, kao što je ranije spomenuti Ficino svog Saturna balansirao apolonskim i orfičkim (sunčevim) aktivnostima. Horoskop nam može dati svojevrsnu dijagnozu o postupku ili čak kvalitetama koje su potrebne u nečijem životu. No to zahtjeva i čovjekov angažman da pokuša u svom životu balansirati stvari i naći načine koji mu najbolje odgovaraju. Jer ako sam čovjek ne uloži bar minimalni napor da shvati te probleme iz nove perspektive, tada je naš rad puka priča (bez obzira da li je točna ili kriva).

I to jest nešto što može biti korisno ljudima: da ljudi počnu prepoznavati u sebi vrline i mane, konflikte i vrijednosti, te da im pokušaju dati smisleno mjesto u svojoj životnoj priči. Da se suoče sa sobom i izreknu stvari o sebi koje dugo guraju na stranu. A onda i da nađu kvalitete i talente za koje ni ne primjećuju da su tu. Početi razmišljati o sebi i stvarima u svom životu na drugačiji način, promijeniti priču, tj. narativ, proces je koji je suštinski pozitivan, a onda i koristan u našim životima.

 

 

Joomla! Debug Console

Session

Profile Information

Memory Usage

Database Queries